Ako bismo svi malo utihnuli – Bitef teatar

Koncept i koreografija: Snježana Abramović Milković
Asistent koreografa :Ognjen Vučinić
Muzika: Uroš Petković
Kostimografkinje: Maja Mirković i Biljana Tegetlija
Video dizajn: Dorijan Kolunđija
Dizajn svetla: Milan Tvrdišić

Igrači Bitef dens kompanije: Ašhen Ataljanc, Nikola Tomašević, Strahinja Lacković, Miloš Isailović, Milica Pisić, Miona Petrović, Ana Ignjatović Zagorac, Nevena Jovanović, Luka Lukić, Sanja Ninković, Nemanja Naumovski

Alternacije: Uroš Petronijević i Ana Đurić

Baletski pedagog: Marija Janković
Fotografije: Jelena Janković
Organizacija: Danka Milenković

“Srce joj je bilo ispunjeno, čula oštra, ali je osećala kao da će joj glava svaki čas eksplodirati u vakum njene usamljenosti.”
Johnatan Franzen, Korekcije
REČ AUTORKE
Svet u kome živimo, život koji živimo ponekad liči na borbu za opstanak unutar balona prepunog zaglušujućih zvukova. Buka koju stvaramo sami, nastoji nadglasati buku svih ljudi oko nas i ostatka sveta. A svet je sačinjen od niza slika; onih koje nastaju bez posrednika, vlastitim iskustvom i onih posredovanih različitim medijima. U takvom, kalustrofobičnom i stresnom okruženju ljudsko biće temeljno je osamljeno, osuđeno na spoljne senzacije, zaglušeno njima i u nemogućnosti da ostvari ono za čime po svojoj biti neprestano čezne: odnos s drugim ljudskim bićem ispunjen ljubavlju i razumevanjem. Virtuelno u stvaranju odnosa zamenjuje stvarno. Sedimo pred interfejsom kompjutera i dopisujemo se sa nekim koga smo negde, nekada, davno upoznali. Ili ga uopšte ne poznajemo. I taj, virtuelni odnos u kojem je svako upravo onakav kakvim se želi predstaviti, zamenjuje pravi a mi postajemo vlastiti avatari. Ono što želimo biti, negirajući i bežeći od onoga što jesmo. I tako, sve smo osamljeniji u bučnom svetu medija, jer nemamo nikog stvarnog da nas dotakne kad nam je teško. Nemamo čak ni sami sebe jer smo zaboravili osluškivati tišinu u nama, a zaboravivši osluškivati sopstvenu tišinu, izgubili smo misli i osećaje, poeziju stvarnosti koja se oblikuje u čistoći unutarašnje tišine. Trenutak potpune predanosti sebi i energijama svemira možemo nazvati i meditacijom, poniranjem u vlastitu bit. Slika, zvuk, buka, šum ometaju nas u razumevanju sebe i drugih oko nas. A bez razumevanja drugog bića nema stvarnog odnosa, nema intimnosti, bliskosti, ispunjenja i ljubavi. Ljubavi kao sile koja pokreće svet, kao temelja života koji nije drugde (kako je o njemu pisao Kundera) niti je sažet u mudrim rečenicama kakve nudi Koeljo. Iako je između kunderizama i koeljizama uvek oportunije birati prvo, u virtuelnim obrascima duhovnosti koja se nudi kao fast food za dušu koelizmi su prihvatljiviji. A na kraju, u nedostatku komunikacije, voajerizmu u tuđu intimnost, sebičnosti samoće, ostaje samo pitanje koje na kraju svog filma Glas meseca (La voce della luna, 1990) postavlja Fellini: „Ako bismo svi malo utihnuli, možda bismo nešto i razumeli?“

Snježana Abramović Milković

Godine 1980. diplomirala je na Školi za balet i ritmiku (Ana Maletić) u Zagrebu – Odsjek ritmike i plesa, a naknadno i na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu.
Dugogodišnja je plesačica i od 1992. godine umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla(ZPA). Radi i kao suradnik za scenski pokret u dramskim predstavama i na filmu, te kao koreograf u operi u u HNK Zagreb („Kći pukovnije“ „Krabuljni ples“ „Mirjana“), HNK Split („Manon Lescaut“, „Faust“, „Splitski akvarel“, „Macbeth“), HNK Rijeka ( „La Gioconda“, „Judita“, „Seviljski brijač“,“ Casanova u Istri“) te HNK Osijek („Figarov pir“), a kontinuirano surađuje i sa eminentnim kazališnim i filmskim redateljima u Hrvatskoj i inozemstvu. Istovremeno repertoarno profilira ZPA, i pokreće međunarodne koprodukcije. Kao umjetnička voditeljica radi na internacionalizaciji plesne scene u Hrvatskoj. Pod njezinim umjetničkim vodstvom ansambl gostuje u Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Mađarskoj, BiH, Rusiji, Litvi, Egiptu, Sloveniji, Meksiku, Francuskoj, Belgiji ,Njemačkoj i Koreji.
– 2000. na vlastitu inicijativu osniva Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, jedan od dva festivala suvremenog plesa u Hrvatskoj, koji ima intenciju prerastanja u Mediteranski plesni centar.
– 2002. vraća se na scenu kao izvođač u predstavi «M.U.R» koja je nastala u suradnji Zagrebačkog plesnog ansambla i Teatra ITD, a na Radiju 101 proglašena je najboljom plesnom predstavom.
– 2003. koreografira cjelovečernju predstavu Nešto,možda,sasvim osobno premijerno izvedenu u Teatru ITD.
– 2004. godine u predstavi «Isto» autorice Ksenije Zec nastupa s Almirom Osmanović, a iste godine dobiva i stipendiju za program Courants du Monde, Svjetskog doma kulture u Parizu, u sklopu kojeg pručava modele organizacije i produkcije plesnih centara u Francuskoj.
– 2005. koreografira multimedijalni balet Chronostasis za Muzički biennale u Zagrebu. Od 2006. predsjednica je Udruge plesnih umjetnika Hrvatske,
– 2007. postaje urednica plesnog programa Šibenskog dječjeg festivala. Posljednji autorski koreografski projekt Ogoljeno/Stripped ostvarila je 2007. Isti projekt proglašen je najboljom plesnom predstavom u cjelini te mu je dodijeljena Nagrada hrvatskog glumišta.
– 2010. koreografira plesnu predstavu „Interface“